Priče iz našeg kraja

PRIČA HEROINE IZ VUKOVARSKE BOLNICE: Liječnica Mirjana Semenić Rutko

Paula Petrović · 20. studenoga 2026. · 47 pregleda

PRIČA HEROINE IZ VUKOVARSKE BOLNICE: Liječnica Mirjana Semenić Rutko
FOTO: Facebook

Ovogodišnju Kolonu sjećanja predvodili su djelatnici vukovarske ratne bolnice, među kojima je bila i dr. Mirjana Semenić Rutko, specijalistica ginekologije i opstetricije, koja je i sama tijekom 1991. godine sudjelovala u radu ratne bolnice. Za nju i njezine nekadašnje kolegice i kolege to je bio trenutak ispunjen snažnim emocijama, ponosom i osjećajem da je njihov doprinos napokon dobio zasluženo priznanje.

„To je bilo jako emotivno za nas. Osjetili smo stvarno jako veliki ponos i čast. Kao prvo, konačno smo mi prepoznati kao netko tko je sudjelovao. Preko 2000 ranjenika prošlo je kroz bolnicu uz vrlo mali broj liječnika i medicinskog osoblja, u uvjetima bez struje, bez vode, bez sanitetskog materijala, tako da nije bilo nimalo jednostavno“, prisjetila se dr. Semenić Rutko. No, predvođenje Kolone sjećanja za njih nije značilo samo priznanje za ono što su učinili tijekom ratnih dana. Bio je to i rijedak susret ljudi koje su godine, životni putovi i vrijeme razdvojili, a koje povezuje zajedničko iskustvo.

913630774_1151250327298831_1133992312995806593_n.webp
FOTO: Vukovarsko-srijemska županija

Medicinu je diplomirala 1991. godine, a već nekoliko mjeseci poslije započela je stažiranje u vukovarskoj bolnici, u vrijeme kada je njezina ravnateljica bila dr. Vesna Bosanac. Ratne okolnosti nisu ostavljale prostora za postupno učenje, a nedostatak medicinskog osoblja značio je da je svatko morao preuzeti svoj dio posla.

„Bilo nas je premalo, tako da sam ja doslovce u kratkom vremenu dobila zadatak koji trebam raditi. Zadatak je bio sekundarna obrada ratne rane, koju ja nikad dotad nisam vidjela. Učila sam teoriju, ali knjiga je jedno, a praksa drugo. Ratne rane, nijedna nije jednaka, nijedna nije jednostavna“, prisjetila se.

Iako je to razdoblje za nju značilo iznimno veliko profesionalno iskustvo, ono što je ponijela iz ratnih dana nadilazi medicinu i liječnički poziv. Među najvrjednijim životnim spoznajama ističe zajedništvo i spremnost ljudi da jedni drugima pomognu, bez očekivanja i bezuvjetno.

Svakodnevica u vukovarskoj ratnoj bolnici bila je ispunjena neprekidnim radom, snalaženjem u teškim okolnostima i borbom da se svakom ranjeniku pruži potrebna pomoć. U početku je dr. Semenić Rutko, zajedno s kolegicom internisticom, sudjelovala i u razvrstavanju pristiglih lijekova. Među donacijama bilo je i onih iz inozemstva, čiji sastav nije uvijek bio poznat, pa je trebalo provjeriti njihove kemijske sastojke i utvrditi za što se mogu koristiti. Pritom je dio lijekova već imao istekao rok trajanja.

Pomoć je u bolnicu stizala i zračnim putem, no kako su ratni dani odmicali, zalihe su se smanjivale, a potrošnja opreme i lijekova morala se pažljivo kontrolirati. „Zadnjih mjesec dana nismo baš bili previše bogati opremom i znalo se koliko smijemo potrošiti dnevno“, prisjetila se.

12.webp
FOTO:Nacionalna memorijalna bolnica „dr. Juraj Njavro” Vukovar

Radni dan počinjao je rano, a broj ranjenika kojima je trebalo pružiti njegu i previjanje neprestano je rastao. Od početnih dvadesetak do tridesetak, taj se broj poslije povećao na čak 50 do 60 ranjenika dnevno. „Tako da sam jednostavno cijeli dan provodila od ranjenika do ranjenika – previjanje, njega, razgovor i tako cijeli dan“, opisala je.

Sjećanja na ranjenike nose i trenutke u kojima su se, unatoč boli, pokušavali ohrabriti na različite načine. Neki su pjevali, drugi grizli predmete kako bi lakše podnijeli bol. A pri rastanku, dok su odlazili iz bolnice, često su se čule riječi koje su tada davale nadu u ponovni susret. „Uglavnom, kada su odlazili govorili su nam: 'Srest ćemo se u Zagrebu.' Nažalost, nismo znali da se s nekima od njih nećemo susresti u Zagrebu. Tako da je puno toga bilo što nas je vezalo zajedno u tim trenucima“, kazala je dr. Semenić Rutko.

Unatoč svakodnevnoj neizvjesnosti, strahu i nedostatku svega što je bilo potrebno za liječenje, dr. Semenić Rutko kaže kako trenutaka ljudskosti i međusobne solidarnosti nije nedostajalo. Naprotiv, upravo su oni bili ono što ih je održavalo i davalo snagu da nastave dalje. Ljudi su dijelili ono malo što su imali, donosili hranu i potrepštine, a i najmanji znak pažnje u ratnim okolnostima imao je posebno značenje.

„Od toga da su nam ljudi s terena donosili kruh, pa do toga da su nam jednom donijeli nekakve krafne. Neka žena ih je ispekla u podrumu.. Međusobno smo si pomagali, dijelili smo cigarete, dijelili smo hranu. Nije bilo govora o tome da jedni drugima nećemo pomoći“, prisjetila se.

Jedan joj je trenutak, međutim, ostao posebno upečatljiv. Kada je bolnica bila izložena bombardiranju i dok su čekali da napad prestane, jedan je ranjenik počeo pjevati. „Jedan ranjenik zapjevao 'Gloria, Aleluja'. On je počeo pjevati. Inače je pjevao u crkvenom zboru i imao je fantastičan glas. Za njim su počeli pjevati i ostali ranjenici. Tako da smo mi samo onako u tišini gledali, a pjesma je odjekivala čitavim tim dijelom bolnice u kojem su ležali ranjenici“, ispričala je.

Jedan od susreta koji je posebno ostao u sjećanju dr. Mirjane Semenić Rutko dogodio se još u svibnju 1991. godine, dok je radila diplomski rad. Zajedno s kolegicom vraćala se iz Osijeka u Vukovar, ne znajući da su se u međuvremenu dogodili tragični događaji u Borovu. Na putu su zaustavljene u Trpinji, a pokušaj da pronađu drugi put do Vukovara doveo ih je u još opasniju situaciju. „Nasred polja zaustavio nas je jedan četnik, uperio pušku u nas i pitao kamo idemo. Moja kolegica počela je plakati, a ja sam je odmah prekinula i rekla: 'Nemoj sada plakati, poslije' “, prisjetila se.

Naoružani muškarac ispitivao ih je, a nakon što mu je objasnila gdje su radili njihovi roditelji, dopustio im je da nastave prema Vukovaru. Tek po dolasku u grad shvatile su ozbiljnost situacije i doznale što se dogodilo dok su bile odsutne.

Snimka-zaslona-2024-12-28-000233-1024x765.webp
Foto: Domovinski rat.hr

Nakon sloma obrane Vukovara, dr. Semenić Rutko našla se među djelatnicima bolnice koji su čekali evakuaciju. U podrumu bolnice, gdje su bili zatvoreni, obratio im se četnik Šljivančanin, govoreći o dolasku JNA i tražeći od njih da se izjasne „žele li otići u Hrvatsku ili Srbiju”. Nedugo nakon toga svjedočili su odlasku skupine ranjenika, vjerujući da ih odvode na sigurno.

„Mislili smo da je to evakuacija, da ih odvode na sigurno. Tek smo poslije doznali da su ih zapravo odveli na Ovčaru“, prisjetila se.

Nekoliko sati poslije i sami su se ukrcali u sanitetska vozila. Na putu su prolazili pokraj Veleprometa, gdje su vidjeli zatočene ljude, a prolaskom kroz Negoslavce postali su svjesni razmjera vojne nadmoći. „Tamo je bilo toliko kamiona, toliko tenkova i toliko tih vozila JNA da smo zapravo shvatili kako mi stvarno nismo imali nikakve šanse.“

Semenić Rutko iz Vukovara je izišla s konvojem koji je 20. studenoga napustio grad. Nakon sloma obrane Vukovara njezini otac i šogor završili su u srpskom logoru Sremska Mitrovica

Nakon nastavka stažiranja i položenog državnog ispita u rujnu 1992. godine, dr. Semenić Rutko odlučila se priključiti 124. vukovarskoj brigadi, gdje je radila kao liječnica u sanitetskoj službi. Njezin angažman na terenu trajao je četiri mjeseca, a potom je i sama ranjena tijekom jednog zadatka. „Granata je pala na udaljenosti od nekakva tri metra. Na sreću, bila sam u rovu pa nisam zadobila puno gelera, nego sam imala opekline i posljedice eksplozivnog udara“, ispričala je.

pxl-241018-22451315_9BaFRzY-1024x643.webp
Foto: Domovinski rat.hr

Nakon ranjavanja provela je dva mjeseca u bolnici, a potom se njezin profesionalni put nastavio u drugom smjeru. Prijavila se na natječaj za specijalizaciju, koju je dobila, te je 1993. godine započela specijalizaciju.

U Vukovar vratila se 1999. godine, a 2004. otvorila je svoju privatnu ordinaciju. Poručuje kako je najvažnije da mlade generacije poznaju istinu o Vukovaru i ljudima koji su tijekom rata radili u njegovoj bolnici. Smatra da se povijest ne smije skrivati ni zaboraviti, ali ni koristiti za poticanje mržnje, već kao opomena i pouka budućim generacijama. „Najmanje što želim jest da moj sin ili bilo tko od mladih ponovno dođe u situaciju da mora uzeti oružje. A da se to ne bi dogodilo, treba poznavati povijest. Ne zato da bi se njegovala mržnja, nego zato da bismo znali što se dogodilo i što se ponovno može dogoditi“, poručila je.

Podijeli vijest

Prati nas na Facebooku, X-u i Instagramu.

Slične vijesti