"Grad bez zidova – Priče koje hodaju": Zbirka priča o djevojčici u ratnom Vukovaru 1991. godine
Paula Petrović · 16. studenoga 2026. · 162 pregleda

Kako je biti dijete u gradu u kojem se preko noći mijenja sve što poznajemo? Kako izgleda odrastanje kada umjesto bezbrižnog djetinjstva pamtimo strah, neizvjesnost, rastanke? Kako izgleda djetinjstvo u gradu zahvaćenom ratom? O tome je, uoči obilježavanja 18. studenoga, Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, učenicima Gimnazije Županja govorila Maja Weber, autorica knjige „Grad bez zidova – Priče koje hodaju”.

U amfiteatru Gimnazije Županja učenici su imali priliku upoznati Vukovar iz jedne drukčije perspektive, očima desetogodišnje djevojčice koja je u njemu provela dio svog djetinjstva tijekom ratne 1991. godine. Njezina zbirka autobiografskih priča donosi osobna sjećanja na ljude, događaje i odrastanje u okolnostima u kojima nijedno dijete ne bi smjelo odrastati. To nisu samo priče o ratu, nego i priče o djetinjstvu koje je, unatoč svemu, nastojalo sačuvati svoju nevinost.
"Tada sam kao djevojčica u Vukovaru sa svojom obitelji bila do 20. studenoga. Svojim pričama želim učenicima dočarati kako je bilo biti dijete tada, u kakvim smo okolnostima živjeli, kako smo kao djeca to percipirali i doživljavali te koja su sjećanja ostala. Naravno, ima lijepih sjećanja, ali ima i onih koja nisu baš tako lijepa”, ispričala je Maja Weber.

Zbirka donosi 16 priča, a prva i posljednja nemaju naslov jer služe kao uvod i završetak ove osobne pripovijesti. Ilustracije potpisuje Lana Biljan, bivša učenica Gimnazije Županja.
Iako su njezina sjećanja duboko osobna, Maja Weber ističe kako nikada nije željela govoriti u ime drugih. Ipak, vjeruje da i njezina priča može dati glas generaciji čije je djetinjstvo naglo prekinuo rat. "Neću si uzeti za pravo pričati tuđe priče i tuđa sjećanja, ali imam brata koji je tada bio samo godinu dana mlađi od mene i naša se sjećanja dosta podudaraju. Naravno, neka su potpuno različita, ali djeca koja su tada bila djeca danas su odrasli ljudi, u nekim ozbiljnim godinama, i zaslužuju da se njihov glas čuje.”
Jedna rečenica posebno joj se urezala u sjećanje. Izgovorio ju je jedan od vojnika koji je 1991. bio u Vukovaru, a danas se nalazi i u njezinoj knjizi. „Mi smo preko noći odrasli, a možda i ostarjeli.”
Ipak, njezina priča nije samo priča o onome što je izgubljeno. To je i priča o povratku, pripadanju i životu koji se nastavlja u gradu iz kojeg potječu njezina najranija sjećanja.
Maja Weber danas živi u Vukovaru, radi u izdavačkoj kući Alfa, svakodnevno je u školama, a u vukovarskom kazalištu Scena Martin radi kao producentica. „Danas sam, zapravo, jedna sretna odrasla žena koja živi u svom gradu, u kojem je sretna”, zaključuje.
Slične vijesti

Bošnjaci slave crkveni god: Sveti Martin poziva na ljubav, skromnost i pomaganje bližnjima

Otvara se Camino Vrata Hrvatske: Dvije nove hodočasničke staze




