U Hrvatskoj se o pravima osoba s invaliditetom sve češće govori, no stvarnost na terenu i dalje otkriva niz prepreka koje mnogima otežavaju svakodnevni život. Na to godinama upozorava Ljubica Prekodravac, čija osobna priča prerasta u kontinuiranu borbu za sustavne promjene.
„Najveći izazovi nisu samo fizičke prepreke, nego administrativne i društvene barijere koje vas konstantno podsjećaju da sustav nije krojen za sve jednako“, ističe Prekodravac. Njezin svakodnevni život, kako kaže, zahtijeva stalnu prilagodbu: „Ono što je drugima jednostavno, za nas često traži dodatno vrijeme, energiju i organizaciju.“
Unatoč svemu, motivacija ne izostaje. „Najviše me pokreće nepravda. Kada vidite da se stvari mogu promijeniti, ali izostaje volja, onda znate da morate nastaviti govoriti.“
Govoreći o zakonodavnom okviru, naglašava kako formalna prava postoje, ali njihova provedba često kasni. „Prava na papiru nisu dovoljna ako ih u praksi ne možete ostvariti. Sustav je spor, a postupci su prekomplicirani i iscrpljujući.“
Uvođenje inkluzivnog dodatka vidi kao pozitivan pomak, ali nedovoljan. „To je korak naprijed, no iznosi ne prate stvarne potrebe korisnika. Kriteriji nisu uvijek pravedni, a postupak ostvarivanja prava dodatno otežava situaciju.“
Slični izazovi prisutni su i u sustavu osobne asistencije. „Osobna asistencija znači veću samostalnost i dostojanstvo, ali još uvijek nije dostupna svima kojima je potrebna.“ Kao glavne probleme navodi manjak asistenata i nedovoljna ulaganja.
Kada je riječ o životnom standardu, upozorava na nerazmjer između troškova i prihoda. „Osobe s invaliditetom imaju veće troškove života, a primanja često ne omogućuju dostojanstven život.“ Ističe i ograničene mogućnosti zapošljavanja: „Predrasude i dalje postoje, iako ima pomaka.“
Društveni odnos prema osobama s invaliditetom opisuje kao nedovoljno razvijen. „Svijest se povećava, ali empatija i razumijevanje još nisu na razini na kojoj bi trebali biti.“ Diskriminacija, dodaje, i dalje postoji, često u suptilnim oblicima.
Problemi su vidljivi i u svakodnevnom funkcioniranju – od pristupačnosti do dostupnosti pomagala. „Javni prostori i prijevoz još nisu u potpunosti prilagođeni, a na pomagala se često čeka predugo.“ Slično je i s rehabilitacijom: „Liste čekanja su duge, a te usluge su ključne za kvalitetu života.“
Za kraj, poruka je jasna i usmjerena prema institucijama: „Uključite osobe s invaliditetom u donošenje odluka.“ Onima koji se bore za svoja prava poručuje: „Ne odustajte.“