Svatko želi doživjeti duboku starost a kad dođe to vrijeme, ne želimo biti stari. Ta kontradikcija zapravo živi u nama cijelo vrijeme. Mladi ne razmišljaju o starosti. Sjećam se svojeg izlaganja o Van Goghu u Gimnaziji i kad sam učenicima, tada petnaestogodišnjacima, rekla da je život skončao kao posljedicu pokušaja samoubojstva u svojoj 39. godini života, rekli su da je i dosta živio. Pogled na svijet se s godinama života mijenja. Drugačije misliš s 15, a drugačije sa 70 godina.

Uostalom, nije ni bitno koliko si star, nego kako si star. A to je, čini mi se, presudno. Različito smo stari. Nekomu je starost teška zbog bolesti, nemoći da joj se odupre, nekome je starost teška zbog usamljenosti, nekome zbog siromaštva, iako bi se o svakoj ovoj situaciji moglo raspravljati do neba. Nismo svi isti. Svaka individua starost podnosi ili nosi na svoj specifičan način. To je kao u onom vicu: nekomu je čaša polu-prazna, a nekom polupuna.

Zasigurno je nama koji danas živimo, barem većini, lakše biti star nego li našim preci-ma. Osim toga se i životni vijek u zadnjih 100 godina produžio. Neka su afrička plemena prije 200-300 godina žene poslije 35-te godine bacali sa stijena u more, kao svoju su životnu dužnost obavile i više nisu potrebne, dok na istoku Zemlje starice drže kao kap na dlanu. Neka su američka indijanska plemena svoje starce stavljali i vezali za ležajke na vrhu drveta kao hranu pticama. Običaju su bili različiti i prihvaćalo ih se u pojedinim enklavama kao nepisani zakon. Neki planiraju život, a neki ga samo žive onako kako im on nosi. Sjetimo se kako ga je, već načeta Alzheimerom, živjela poznata američka filmska glumica Kathrin Hepburn, dostojanstveno i lucidno, a umrla 2003. u 96. godini, i kakvu je ulogu u 74. života godini odigrala u Ljetnikovcu na zlatnom jezeru. Njezin partner Henry Fonda je, u tom svojem posljednjem filmu iz 1988., a u 77. godini života, zajedno sa svojom partnericom, dobio Oskara.

Ma, starost zna biti čista gnjavaža! Ne mogu svi starci gledati na svoje stanje kako ga opisuje Pavličić, na veseo i tragikomičan način. Ali to je optimističan način da se živi starost, tko može. Starost je zapravo sloboda. Više se ništa ne mora. Sve je obavljeno. Grijesi mladosti zaboravljeni. Ne brine nas kamo ide čovječanstvo, smeće oko sebe nastojimo ne gledati, iako se ljutimo kad u žutoj kanti vidimo praznu kutiju od cipela. Nastojimo se pomiriti sa situacijom oko sebe i ne biti teret svojima. Donošenje odluka prepustiti mlađima pa makar se s njima i ne slažemo. Opustite se! Još uvijek imate drugog posla: dnevnu rutinu, održavati čistoću tijela, stana, misli. Ne kritizirati, pose-bice ne televizijski program (ima jedno dugme!), veselite se dobroj knjizi, razgovaraj-te sa sobnim biljkama i gledajte ih kako rastu, svaki dan. Znati se radovati dogovoru za susret, za kavu. Opuštanje uz pletivo ili kukičanje – čista meditacija!

Dane napuniti sitnim, malim obvezama, uraditi ono što još možemo samostalno, da našima ne budemo na teret. Mali poslići koji nam se ne daju obaviti, uradimo ih. Na primjer pregledati ormare i izbaciti sve što više ne nosimo a zauzima nam prostor. Ne budimo sentimentalni. Ne stvarajmo od nekih lijepih i vrijednih odjevnih predmeta, koje više ne možemo obući, – institucije. Iz kuhinjskih ormarića, iz tako zv. “viseće”, izbaciti sve s isteklim rokom trajanja. Uzmite naočale i potražite datum! To se odnosi i na one lijekove u ladici. Osjetiti ćete olakšanje. Ali nemojte ih objesiti na kvaku vrata iznutra, kao baciti ću ujutro kad budem išla van, jer postoji opasnost da ih nećete baciti, nego ćete ih vratiti na staro mjesto. Čim ih izdvojite, bacite ih nepovratno.

Sve što treba sutra nabaviti, od koristi je napisati na papir, pa makar tu ceduljicu sutra i zaboravili na stolu. Lakše ćete se sjetiti ako ste napisali. Kažu, ako je važno, nećete zaboraviti. To više ne vrijedi. Zaboravljamo i važne stvari. Ako opet ne možemo naći mobitel, postoji fiksni koji će nam ga pronaći. Još samo da izmisle senzor za naočale za čitanje…

Ništa si više ne prebacujte. Budite optimisti. Maknite se ustranu kad osjetite da mladima idete na živce (kao da i oni, ako Bog da, neće ostarjeti!). Kad osjetite da vas ne slušaju, ne vide, maknite se. Neće ni primijetiti da vas nema. I izbjegavajte davati savjete. Svako mora imati svoje iskustvo. Doživjeli smo lijepe godine. Nema više neke velike sreće. Sreća uostalom svima dolazi na kapaljku. Ostaju nam samo sitne radosti. I zahvalnost.

Preporuka za štivo na ovu temu:

1. Pavao Pavličić: Pohvala starosti, , 2016.
2. Margareta Magnusson: Švedsko umijeće dobrog starenja, Puls, 2024.
3. Elke Heidenreich: Altern, Hansen Literaturverlag, 2024.
4. Fredrik Bachmann: Čovjek zvan Ove, Fokus, 2015.
5. Duhovna literatura Tomislava Ivančića

Autorica: Marlena Lončarević