Antonio Matić iz Štitara osvojio prvo mjesto na međunarodnom skladateljskom natjecanju u Italiji

Antonio Matić je samouki 30-godišnji hrvatski skladatelj čiji se glazbeni izričaj oblikuje na susretištu hrvatske i slavonske tradicijske glazbe, sakralne glazbe, europske umjetničke glazbe, modernizma i popularnih žanrova. Sklada za zborove, komorne sastave, orkestar i solističke instrumente, istražujući odnos tradicije i suvremenosti te susret različitih glazbenih svjetova.

U svojim djelima povezuje naizgled oprečne elemente – sakralno i profano, ozbiljno i groteskno, poznato i neočekivano – služeći se glazbenim citatima, njihovom preobrazbom, ironijom i izražajnim disonancama. Svoj skladateljski pristup opisuje pojmom pseudomodernizam, u kojem različiti glazbeni jezici ne moraju izgubiti vlastiti identitet kako bi postali dijelom jedinstvene cjeline. Njegov je skladateljski rad usmjeren na istraživanje vlastitog glazbenog jezika, ali i na promišljanje načina na koje se tradicija može sačuvati, preobraziti i približiti novim generacijama.

Za Europsko kreativno natjecanje 2026., koje organizira Euregio Klassika, saznao je zahvaljujući prijatelju, također skladatelju iz Bosne i Hercegovine, Mariu Nikoliću, koji ga je uputio na internetsku stranicu The Composer’s Site.

„Na njoj se mogu pronaći brojna međunarodna natjecanja iz različitih područja klasične glazbe, od orkestralne i komorne glazbe do skladbi za solo instrumente i vokalnih djela. Pregledavajući natječaje, naišao sam na Euregio Klassika European Creative Contest u Italiji. Tema mi se učinila zanimljivom i odlučio sam pokušati. Početkom travnja započeo sam rad na skladbi In unum omnes. Zanimljivo je da je to ujedno bilo i prvo skladateljsko natjecanje na koje sam se ikada prijavio, tako da je osvajanje prvog mjesta za mene bilo posebno iznenađenje i veliko ohrabrenje”, ispričao je u programu Hrvatskog radija Županja.

Međunarodni žiri zasjedao je u Trentu u Italiji 28. i 29. listopada, a na natjecanju su sudjelovali skladatelji iz petnaest zemalja te je u kategoriji komorne glazbe bilo deset finalista. Postojala je i kategorija zborske glazbe. Ovogodišnja tema bila je „Jedinstvo”. „Mislim da je jedinstvo vrlo osobna ideja i da ga svatko doživljava na svoj način, ovisno o vlastitom životnom iskustvu, kulturi i sredini iz koje dolazi. Budući da je ovo bilo međunarodno natjecanje na kojem su sudjelovali skladatelji iz petnaest zemalja, među njima Australije, Brazila, Kine, Njemačke, Italije, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, bilo mi je zanimljivo razmišljati o tome koliko različitih glazbenih pristupa jedna tema može potaknuti. Imao sam veliku slobodu u njezinu tumačenju. Nisam želio jedinstvo prikazati samo kao jednu određenu političku, vjersku ili društvenu ideju, nego kao nešto šire i univerzalnije. U svojoj sam skladbi pokušao pokazati kako različite glazbene tradicije i izrazi mogu postojati zajedno, a da pritom ne izgube vlastiti identitet, nego zajednički stvore jednu cjelinu”.

Skladba „In unum omnes” osvojila je prvo mjesto u kategoriji Komorna glazba. „In unum omnes, što bismo s latinskoga mogli prevesti kao „svi u jedno”, simfonijska je poema u šest stavaka za komorni orkestar. U ovom slučaju riječ je o orkestru od najmanje 44 glazbenika. To se možda čini puno, ali za usporedbu, za izvedbu Šostakovičeve Četvrte simfonije potreban je orkestar od približno 120 glazbenika. Zato se moj sastav, u usporedbi s takvim velikim simfonijskim orkestrom, smatra komornim orkestrom. Sastav čine gudači, drveni i limeni puhači, udaraljke te čelesta. Čelesta je instrument sličan malom klaviru, prepoznatljiv po zvonkom, gotovo čarobnom zvuku. Mnogi je mogu prepoznati iz Plesa šećerne vile u Čajkovskijevu baletu Orašar. Glazbeno sam povezao različite karaktere i folklorne utjecaje. Djelo završava kolom, važnim dijelom slavonske tradicije, u kojem se prethodno predstavljeni motivi sjedinjuju u zajednički ples. Upravo mi je to bila glavna ideja: različitost ne mora biti prepreka jedinstvu, nego može biti njegov najveći izvor bogatstva”, pojasnio je skladatelj Antonio.

Skladba je nastajala od travnja do kolovoza ove godine. Počeo ju je raditi kod kuće, u svojoj sobi u Štitaru, ali tijekom godišnjeg odmora, otkriva, ponio je laptop sa sobom i nastavio skladati na različitim mjestima, među ostalim uz Ohridsko jezero, u Skopju i Beogradu. Na kraju ju je dovršio kod kuće.

„U početku sam znao samo da će trajati otprilike jedanaest do dvanaest minuta. Zamišljao sam da prva polovica bude mračnija i misterioznija, a da završni dio bude u duhu slavonskog kola. Posebno zanimljiv trenutak dogodio se u Skopju, gdje sam upoznao makedonskog glazbenika i glumca Ivicu Dimitrijevića. Tijekom razgovora uz kavu upoznao me s makedonskim plesovima, a posebno me dojmila Kopačka. Fascinirali su me njezina ritmička energija i način na koji plesači djeluju kao cjelina. Jedan ritmički motiv koji mi je ostao u sjećanju ugradio sam u treći stavak skladbe i nazvao ga upravo Kopačka”.

Dobiti ovo međunarodno priznanje za djelo koje se oslanja na našu folklornu baštinu za njega je velika čast. Smatra da folklor ne smije biti hermetički zatvoren niti čuvan pod staklenim zvonom. Naglašava i kako je potrebno dati novi oblik i novu formu kako bi nastavio živjeti i dopirao do novih generacija. „Meni je posebno važno što sam kroz ovu skladbu imao priliku predstaviti dio naše kulture međunarodnoj publici. Djelo završava slavonskim kolom, a u završnom sam stavku citirao „Mista kolo”, koje je iznimno popularno u našim krajevima i na koje su naši kulturno- umjetnički ansambli bezbroj puta plesali. Vjerujem da se tradicija ne čuva samo ponavljanjem onoga što već postoji, nego i stvaranjem nečega novog na njezinim temeljima. Upravo tako želim pristupati slavonskom folkloru, ali i folkloru drugih dijelova Hrvatske i svijeta”.

Iako je tijekom mladosti pohađao dvije godine glazbene škole, glazbeno se uglavnom oblikovao samostalno. Cijeloga je života aktivan kao zborski pjevač, a upravo mu je susret s raznolikim zborskim repertoarom pružio širok uvid u glazbenu literaturu. Skladati je počeo s petnaest godina, napisavši tada svoja prva četiri klavirska preludija. Skladateljsko znanje od tada razvija proučavanjem partitura velikih skladatelja i pomnim slušanjem glazbe.

Prvi javni skladateljski nastup ostvario je 22. ožujka ove godine, kada su na koncertu župnog zbora sv. Nikole Tavelića i mješovitog zbora Kulturno-umjetničke udruge „Kristal” izvedene njegove obrade tradicionalnih korizmenih napjeva „Poslušajte, braćo mila” i „Vrime došlo jur budući”. Svoju prvu autorsku skladbu predstavio je 5. srpnja ove godine na festivalu Šokenrol u gradskom parku u Županji. Riječ je o skladbi „Happy Shock a Diya”, napisanoj za solistički glas, električnu gitaru i klavir, koja donosi novo glazbeno čitanje poznate slavonske pjesme „Vesela je Šokadija”, spajajući njezin tradicijski predložak s elementima suvremenih glazbenih stilova.

Nakon ovog uspjeha, Antonio nastavlja skladati i dovršiti projekte na kojima već neko vrijeme radi. „Trenutačno radim i na koncertantnoj suiti Slavonske skice za solo violu i gudače, koja će imati pet stavaka nadahnutih slavonskom folklornom baštinom. Uz to razvijam još nekoliko većih skladateljskih projekata. Dugoročno želim povezati tri simfonijske poeme, uključujući In unum omnes, u svojevrsni triptih koji se bavi ratom, sjećanjem i naposljetku pomirenjem i zajedništvom. Ne mogu još otkrivati sve pojedinosti jer su neki projekti namijenjeni natječajima s anonimnim prijavama, ali nadam se da će i oni uskoro pronaći svoj put do izvođača i publike”.