USKLADIMO FREKVENCIJE

Razgovor s Marijem Kovačem: ''Onako kako se ne može s ljubavi, može se s umjetnošću''

Kategorija: /
Autor: M.Pastuović

Kad se baviš s puno stvari, ideje ti same dolaze, jedna inspirira drugu, ali uvijek se vraćaš izvornoj, prvoj ljubavi. S njima možeš onako kako ne možeš s ljubavima, kaže svestrani Mario, a u razgovoru se prisjetio i vremena kad je odlazak u kazalište bio obaveza, te usporedio to doba s današnjim. Saznali smo, između ostalog i koja je razlika biti ispred i iza kamere i što misli o izrazu Olivera Frljića...

 

Koja ljubav je najveća od nabrojanih?


Kazalište, to je neupitno. Kazalište u sebi obuhvaća i sve druge medije, posebno pozicija redatelja. Kada radim kazalište, bavim se tekstom, radim odabir glazbe, vizualna rješenja, likovna - što kroz kostime, scenu, svjetlo... Nekako je sve ovo zajedno obuhvaćeno u kazalištu, umjetnost koja obuhvaća apsolutno sve medije – dvodimenzionalne, trodimenzionalne i ove koji su eterični, poput glazbe u zraku...

Koji je tvoj najdraži rad ili nekoliko njih, možeš li izdvojiti?

 Uvijek mi je to teško i nezahvalno to govoriti, puno mi je lakše pričati o radovima s kojima nisam zadovoljan, koje bih najradije zaboravio. Kad govorimo o predstavama, obično su mi draže one koje radim za nezavisna kazališta, koje radim u skromnim, asketskim uvjetima... Recimo, predstava Jutro, koju sam radio za Kufer, potpuno nezavisnu kazališnu skupinu, po motivima Sarah Kane, 4.48 PSIHOZA, to mi je vjerojatno najdraža predstava koju sam napravio.


Nekad  se dogodi trenutak inspiracije koji je uzrokovan nekakvom šašavošću, simpatičnošću, puno ljudi ne zna da je moja pjesma ''Kad narastem bit ću televizor'', nešto što sam napisao za bend svoje sestre, što sam napisao iz zafrkancije, u nekoliko minuta, pa je televizijska serija uzela kao špicu i postalo je popularno...


Što se tiče pisanja, vjerojatno zadnja knjiga, uvijek je ona nekako najdraža - Metodologije rada sa slijepim i slabovidnim kazališnim glumcima.


Odakle crpiš ideje?

Same dolaze, nemam nikakvo vrelo, nemam nikakav super sak u koji posegnem. Stvari se isprepliću, ta nekakva renesansnost žiovta – kad se baviš s puno stvari, jedna insprira drugu, dapače, kad se jedne stvari zasitiš, a svih dobrih i lijepih se zaistimo ako se samo one nude u životu... Možeš obožavati palačinke, ali ako ih jedeš sedam dana zaredom, osmi dan će ti ih biti pun nos. Onda se prebacim na drugi medij, umjetnost, hobi ili profesiju i vratim se onoj izbornoj ljubavi, nakon određenog vremena. Onako kako se ne može s ljubavima, može se s umjetnošću.

Što misliš o hrvatskom filmu?


Hrvatski film je preširok pojam, nemoguće je reći u nekoliko rečenica što mislim i hrvatskom filmu. Ima autora koje cijenim, koje volim i čiji rad poštujem, ima autora koji su mi nezanimljivi i dosadni, a ima onih nad kojima se zgražam, to je sve nekako stvar afiniteta. Žao mi je da je hrvatski film na naslovnicama samo kad se pojave afere, koje su uglavnom vezane, čak ne ni uz kvalitetu filma, nego uz sredstva, novac, politiku.

 

Mislim da su ralje politike nešto iz čega bi se ne samo film nego i sve ostale umjetnosti trebale izvući, iščupati, no nažalost kod nas je kulturno tržište premaleno, mala smo država, premalen jezik u odnosu na svijet, pa da možemo živjeti od toga, film je jedan skup sport. Zato mislim da je rješenje toga da se ide na jednostavnije, jeftinije produkcije, a današnje vrijeme nam to omogućava. Digitalija omogućava gotovo svakome da ima kameru, da može kod kuće montirati, nadam se da će hrvatski film krenuti u tome smjeru, prema filmovima koji su jeftinji možda, ali nezavisnije producirani.

Koji je tvoj najdraži film?


Moj najdraži film? To se zna mijenjati, imam dva tri redatelja, čiji rad iznimno poštujem – Wernera Herzoga, Stanleya Kubricka i Charlija Chaplina. Kad bih morao jedan film odabrati, To je Fitzcarraldo , od Wernera Herzoga, s fenomenalnim Klausom Kinskim.

 

Što kazalište predstavlja danas, u vrijeme kada je tehnologija zapravo sve, kada živimo online?

Prednost kazališta, u odnosu na online život, je povratak korijenima. Kazalište nekad, u svom izvornom obliku, kada govorimo o zapadnjačkom kulturnom krugu kojem pripadamo – tada je kazalište bilo sve. Svi slobodni ljudi, to su uglavnom bili slobodni muškarci, ne zavaravajmo se i to društvo je bilo nedemokratsko, iako se zvalo demokracija... Tamo robovi i žene nisu smjeli ići u kazalište, ali ovi koji su išli, njima je to bila obaveza. Oni su morali ići u kazalište, to im je bilo i sat povijesti, sat vjeronauka, sat razredne zajednice i svi ostali satovi zajedno. Danas, prednost kazališta u odnosu na ovaj ubrzani svijet, svijet elektronike, medija i interneta - je živi čovjek ispred nas. Sva ova komunikacija koja se događa putem interneta, koja je brža, dinamičnija, u poslovnom smislu sigurno produktivnija, se ne može uspoređivati s jednim pogledom, dodirom, mirisom, sve što nam ti mediji ne mogu isporučiti. Živi čovjek koji glumi ispred vas, koji se pod svjetlom reflektora oznoji, mi osjetimo njegov miris, vidimo njegovu suzu u oku, to su stvari koje mogu nekome zvučati patetično, ali koje u onom vrhunskom kazališnom izričaju donose tu razliku. Mi ćemo to uvijek imati, a oni to nikad neće moći reproducirati toliko vjerno.

Jesi li možda u međuvremenu posjetio Australiju ili Antartktiku?

Nisam, ha – ha... Još uvijek mi nedostaju na listi things to do, doduše, neke stvari sam proteklih godina uspio i lagano tu listu smanjujem. Mislim da će mi Novi Zeland biti na listi, a onda kad sam već tamo nadam se da ću se zaletiti i do Australije. Imam i dogovor sa svojom boljom polovicom, da odemo vidjeti mjesta gdje je snimljena trilogija Prstenove družine, koju je snimao Peter Jackson, kvalitetan filmski kolega.

 

Osim iza kamere, našao si se i ispred, koja je razlika?

Razlika je velika, razlika je utoliko što kad sam iza kamere, u redateljskoj funkciji, sam ja taj koji je odgovoran je odgovoran za sadržaj i taj koji daje upute drugima, dok glumiti, ispred kamere ili na pozornici donosi vrstu skromnosti, poniznosti, koju moraš imati, moraš znati reagirati na uputu, s kojom se možda i ne slažeš ili misliš da je drukčije rješenje bolje, moraš imati povjerenju u tu osobu i poslušati. Glumeći, jako puno učim i o svom poslu redatelja, najviše komunikaciju, na koji način volim da mi redatelj da uputu, na koji način se osjećam ugodno kad mi da uputu i poticajno, entuzijastično,  a kad mi njegova uputa smeta ili me obeshrabri, kad želim odustati od projekta. Pokušavam biti taktičan u tom smislu, biti informativan, a bez da se netko uvrijedi ili osjeti prozvan.

 

Kako bi opisao naše društvo?

Naše društvo danas je toliko kompleksno, da ga je teško opisati, gotovo nemoguće. Jedini opis koji se može je kaos, ali iz kaosa je ionako sve nastalo i u kaosu će završiti, tako da s te strane gledano, je to nemoguće. Ono što se meni čini  kao nekakvo, barem za mene dobro rješenje, su te niše, oaze, mali prostori slobode, unutar kojih možeš djelovati, zadnje u što vjerujem, a što dosta ljudi nažalost slijedi su ideologije, odnosno jednoobrazna rješenja, koja nude raj ili utopiju, ako slijediš samo njihovu priču, poštuješ samo njihova pravila, ako daš svoj život u njihove ruke... Uglavnom su to sve lažni proroci, lažne vođe, nekakvi budući fuhreri, takvim ljudima ne vjerujem. Riječ koja se često zloupotrebljava, kao anarhija, je riječ koja u svom doslovnom prijevodu znači bez vođe, bez glave, bez onoga koji određuje i mislim da ona nema samo i isključivo negativnu konotaciju, nju se samo veže uz neki kaos, bombe... Postoji ljepša riječ, slobodarstvo, riječ koja pokazuje individualnu slobodu i to je ono čemu ja pokušavam težiti, čemu učim svoju djecu, kako biološku, tako i djecu s kojom radim na radionicama.


Što misliš o izrazu Olivera Fcrljića, s obzirom na svu silnu kontroverzu koja se javlja nakon njegovih nastupa, odnosno njegovog rada?


Oliver Frljić  je kolega koji ima dosta jasan cilj, jasnu agendu i s jedne strane mi je ta njegova priča jasna, prepoznatljiva, on se drži ideje, ima svoje viđenje prošlosti, čak nostalgičarstvo... Kao domovinu doživljava državu koja više ne postoji i jako je vezan uz nju i to može i zvučati jako provokativno. Uvijek sam i uvijek ću čuvati leđa umjetnicima koji se na tako provokativan način izražavaju. S druge strane, u političkom smislu ne razmišljam slično kao on, nisam toliko vezan uz tu prošlost, naprotiv, smatram ju podjednako lošom i negativnom kao što su neki aspekti današnjice, ne gledam prošlost samo isključivo kroz ružičaste naočale. No, postoji ona rečenica ''Iako se ne slažem s tvojom istinom, branit ću tvoje pravo da ju braniš.'' (op.a. Voltaire)

Da pređemo na nešto lakše teme, što je s tvojom kvizaškom karijerom?

Moja kvizaška karijera je u konstantnom usponu i dalje radim na sebi, učim neke stvari, a proteklih tjedana sam učio mitologije svijeta, a sada na mom noćnom ormariću čeka malo zemljopisa, malo povijesti i biografija poznatih ličnosti. Prošle godine sam imao sreću biti na kviznoj olimpijadi, s dvjestotinjak najboljih kvizaša svijeta, okušati se s njima, vidjeti koje su mi manjkavosti... Nedavno sam sa svojim timom imao sreću osvojiti srebrnu medalju na prvenstvu Hrvatske. Ove godine se s doktoricom Marijom Šimat se intenzivno pripremam, svatko u svom segmentu i planiramo u najmanju ruku biti u top 10 parova u državi, a ako se pruži prilika i za više, zašto ne...

Uspio si pobjeći Deanu Kotigi...


Dean je imao momente kad je oslabio, mi smo inače kućni prijatelji, kolege i nema većeg gušta nego pobijediti prijatelja. Kad sam došao ispred njega, trljao je ruke, sav sretan, sad si gotov, sad te imam... Ali dogodilo se da je bilo malo više pitanja iz hrvatske tematike, to inače ljudi ne znaju, jer on to skriva kao zmija noge, ali pravi kvizaši znaju,  on najmanje zna domaćih pitanja, jer većinu vremena provodi spremajući se za svjetska i europska prvenstva, gdje pitanja iz Hrvatske dolaze rijetko, jer nismo velika i dominantna država, onda on zna zapostavljati to gradivo, pa je to prilika da mu se malo pobjegne...

 

Je li onda on i tvoj najdraži lovac?

Nije... Sve četvero lovaca su mi dragi prijatelji, legenda gospodin Mirko Miočić nešto manje, zbog razlike u godinama, a s Krešom Međeral sam išao u istu školu, ali je bio i moj partner s kojim sam bio među trideset parova u svijetu, a dama je dama, s Moranom Zibar dijelim ljubav prema kazalištu, divna je, načitana i pametna... Teško mi se odlučiti tko mi je najdraži, s Deanom najviše volim izaći van i super se provodimo, Krešo mi je najduhovitiji, a s Moranom imam najviše životnih dodirnih točaka...

 

Pripremaš li nešto novo, ili bolje da pitam što?


Da, dobro pitaš što... Radim, kao i uvijek, paralelno na nekoliko projekata, a predstava koju trenutačno radim, čija će premijera biti krajem ožujka je Mali princ, jedan klasik dječje književnosti, kojeg radim u kazalištu Dubrava, tome se jako veselim... A odmah nakon toga, počinjem raditi Oscara Wildea, Važno je zvati se Ernest, u Karlovcu, jedan izazovan autor kojeg volim. Od televizijskih projekata Zvijezde po hipnozom, show gdje će poznate ličnosti biti po hipnozom hipnotičara, jedan komercijalni estradni projekt.

 

Slušaš li Opću opasnost?


Ne samo da ju slušam, nego ju povremeno i pustim u svojim DJ setovima. Ona me u jednom kvizu koštala pobjede, jer sam rekao njih, iako nisu bili točan odgovor, iako mislim da jesu trebali biti.

 

Bio sam u kvizu, Tog se nitko nije sjetio, pitali su me da navedem bend koji je među 15 najslušanijih, a koji će malo ljudi znati i tražio sam nekog koga sluša uski krug ljudi, a koji se često pušta na radiju. Te godine su dobili i nagradu na hit godine, Porina, ako se ne varam...  Kažem Opća opasnost iz Županje, kaže voditelj, čestitam što znate da su iz Županje, ali nisu u 15 najslušanijih... I da ironija bude veća, s prijateljem sjednem u auto i upalim radio te čujem, koga drugog, nego Opću opasnost, to su te male životne ironije...


Kako se snalaziš u ulozi državnog izbornika na natjecanjima osnovnih i srednjih škola, u dramsko - scenskom izrazu? Primijetila sam da si bio odličan motivator, barem kao Ćiro Blažević...

Hvala! Nije mi to nova uloga, već petu godinu sam u četiri slavonsko - baranjske županije u toj ulozi, prije toga sam bio u Gradu Zagrebu. Rad s djecom i mladima je nešto što njegujem godinama, kao dramski pedagog, najčešće u kazalištu Dubrava, ali i gostujući u nekim drugim centrima i ustanovama za rad s djecom. Drago mi je da se to sad malo širi, nedavno sam napravio u Slavonskom Brodu, u dogovoru s organizatorima Lidrana višesatnu radionicu s djecom, a ove godine sam to ponudio bez ikakvih financijskih dijelova priče, to se radi iz srca i želje da se podijeli znanje. Nadam se da će se i u vašoj županiji, a iduće godine bi to trebalo biti u Vukovaru, naći dovoljan broj djece i nastavnika da malo to osvježimo. To je jedini način, učenje i rad, koliko god su omalovažavani i izgleda na van da nisu od velike koristi, da su neke druge stvari važnije, moje iskustvo je potpuno drugačije. Sve se to kad tad vrati i dođe na naplatu...

 

Ima li straha za hrvatski film i kazalište, s obzirom na mlade talente?

Ako govorimo samo o golom, sirovom talentu, straha nema. Mi smo oduvijek bili kao velik izvor, pogotovo slavonski bazen, da tako nazovem, talenta, čitav niz naših velikana dolazi iz ovog kraja, što se toga tiče bojazni nema, ono što bi trebala biti bojazan, je da nam ne odlepršaju, ne odu u neka društva, države gdje se njihov rad adekvatnije ocjenjuje, gdje se financijski više isplati, vidim to kod svojih mladih kolega i kolegica i ne mogu im čista srca reći ostanite, bit će bolje... Moram priznati, nisam toliki optimist, potpuno razumijem njihovu želju da odu i da se dokažu u nekom društvu, koje je u najmanju ruku pravednije.

 

Mi ovdje u Slavoniji jako dobro znamo o čemu pričaš...


Od jedne kolegice sin je otišao u Irsku, a naš narod kakav je i kako se zna našaliti na svoj račun, već je napravio vic o tome, koji kaže da je predsjednica Kolinda dala sugestiju da napučimo otoke, što su evo mnogi mladi poslušali i otišli u Irsku. Je crni humor, ali ponekad treba gledati kroz takve naočale, ovo crnilo koje nas okružuje...

 

Poruka za sve mlade ljude?


Idržite! Izdržite u svemu, koliko god ponekad se čini da su stvari kontra nas, a svi to osjetimo i svi stariji koji vas okružuju i ljudi koje gledate na televiziji, koji su vam možda neki idoli, svi su imali neke tamne, teške trenutke, u kojima im se činilo da se svijet urotio protiv njih. No, to je vrlo često, najčešće privid, a pozitivan stav i pozitivna energija odluka da se napravi drugačije, da se ustraje se na kraju uglavnom isplati. Ako to znači otići negdje drugdje, otiđite. Težiti višem, težiti boljem, to je uvijek dobro i pri tome se ne smije odustati... Život je maraton, nije utrka na sto metara i ako nisi prvi došao do te stotke i ako nisi Usain Bolt, onda si možda maratonac koji će pobijediti.

 

Garantiram da Usain Bolt ne bi pobijedio ni na jednom maratonu na svijetu.

Hvala ti na ovom zaista ugodnom razgovoru.


Hvala tebi.



 

 

 

 

Hitovi: 355