USKLADIMO FREKVENCIJE

Povodom 30 godina smrti pjesnikinje Mande Oršolić : Autorica neslužbene šokačke himne

Kategorija: /

Manda Oršolić ( 24. lipnja 1914.- 20. srpnja 1991.) je rođena u selu Alilovci, Općina Kaptol, Požeško-slavonska županija.Najveći dio životnog vijeka proživjela je u Županji, zajedno s Antunom ( Tucom) Oršolićem, njenim drugim mužem, koji je poznat po tomu što je sačuvao najstariju nogometnu loptu u Hrvatskoj. Naša je pjesnikinja provodila i dobro poznavala zadružni, seljački život; orala je, kosila, tovarila stajsko đubrivo, vozila vozove, vodila svoje domaćinstvo i pisala pjesme. U jednoj koju je nazvala „Uspomena“ sve to potvrđuje. Evo dijela te pjesme: „Umorne su moje ruke stare,/ One su mnoge njive prekopale,/Al' se ipak pera uvatile/ Kao nekad dok su mlade bile./ Ja uzela pero i papira,/Jer mi moje srce neda mira.

„Najbolji hrvatski tamburaši“ (bivši „Zlatni dukati“) objavili su 1990. godine album pod nazivom „Dao bih zlatne dukate“. U njega je kompozitor i aranžer Josip Ivanković uvrstio pjesmu Mande Oršolić „Naša grana ne smije propasti“. Od tada je ova pjesma još snažnije prodisala, postala općepoznata i neslužbenom šokačkom himnom. Županjci su jako ponosni na nju i Mandu Oršolić te tako i svaki Glabezni festival „Šokačke pisme“ završava s riječima te pjesme.
Zanimljivo je nešto kazati o pjesničkoj recepciji, odnosno o snazi uglazbljenog teksta. Književnik Miroslav Slavko Mađer je napisao preko dvije tisuće pjesama. U jednoj je prigodi rekao da usprkos tolikom broju pjesama svi ga pamte po jednoj koja je postala i neslužbena slavonska himna: „ I kad umrem pjevat će Slavonija“ (skladana 1969. godine).
Manda Oršolić je sudionica „Šokačkog sijela“, „Đakovačkih vezova“, „Vinkovačkih jeseni“, „Sijela pučkih pisaca u Đeletovcima“, nije objavila samostalnu zbirku, pjesme su joj razasute po raznim časopisima i zbornicima, i svi je poznaju po jednoj uglazbljenoj „Naša grana ne smije propasti“. Evo je u originalu:
Naš grana ne smije propasti
Među Savom i silnim Dunavom,
Uvik nigdi kraj neke granice,
Živili su od vrimena davni
Naši stari Šokci i Šokice.
Za drugog su uvik ratovali
Od Tirola pa do Galicije,
Težačke su kosti ostavljali,
Snivajući ravni Slavonije.
Mi volimo Slavoniju svoju.
Kunemo se, nećemo u tuđinu.
Slavonijo, rodni kraju mili,
Ovdi su nam pradidovi bili.
Iz grobova naših pradidova
Mlade klice moraju izrasti,
Ovdi ćemo zauvik ostati,
Naša grana ne smije propasti!

Zvonimir Stjepanović
Hitovi: 138