USKLADIMO FREKVENCIJE

(Ne)objavljeni intervju s književnicom Marom Švel-Gamiršek

Kategorija: /

Kulturno umjetničko društvo „Šokadija“ iz Zagreba je od 1965. do 1983. godine objavilo 25 brojeva biltena „Šokadija“. U rukama držim broj 18 iz 1976. godine, iz kojega izdvajam intervju s književnicom Marom Švel-Gamiršek, a što je učinila osoba koja se potpisala s inicijalima J.L. Evo ga u cijelosti:

U posjedu sam rijetkih misli o Slavoniji i o njezinom značenju za hrvatsku književnost iz razgovora što sam ga vodio s Marom Švel – Gamiršek još 1970. godine, te iste godine kada je KUD „Šokadija“ kao jedino društvo, priredila umjetnici proslavu u Dvercima (u llici 12) u Zagrebu, u povodu 70-obljetnice njezina života, 35-obljetnice književna rada i kao posljednje, nagrade što ju je dobila za svoje maestralno djelo o Šokcima, za roman „Ovim šorom Jagodo“.

Baš u vezi s ovim posljednjim, imao sam sa spisateljicom sastanak i tada mi je rekla mnogo toga što je do sada javnosti bilo nepoznato. Kako ja ne želim da tako i ostane, objavljujem svoj razgovor sa spisateljicom, u povodu godišnjice njezine smrti (7.XII.1975.), odajući KUD „Šokadija“ priznanje za njezin rad na njegovanju kulta zaslužnih ljudi, želim da ostane u trajnom posjedu i sjećanju našeg Društva.

Prije mjesec dana obaviještena je naša kulturna javnost da ste dobili nagradu Revije Osijek za Vaš roman Ovim šorom Jagodo. Što mislite reći o tome?

Mislim da je tema romana sretno izabrana. Pri pisanju sam nastojala dati onoliko koliko to moje pero doseže. Savjest mi je zato bila mirna jer sam radila u uvjerenju da u svijet ne šaljem književno siroče. S druge strane sam morala računati da ću u natječaju stajati uz bok s mladim i posve modernim piscima. Bilo mi je teško, jer kao šokačka književnica nisam imala prilike ništa objavljivati još od 1953. godine kada sam se javljala novelama u listu „Žena u borbi“ i u „Kolu“ MH. Tada je izišlo osam mojih novela, a od tada se u literarnom ukusu i štošta izmijenilo.

Natječaj je bio raspisan za djelo s izrazito šokačkom tematikom. Što mislite koji su uzroci tome?

Mislim da je tomu razlog da se ispuni praznina, poratna, koja je nastala u hrvatskoj prozi što se tiče tog terena. Zatim, da se vidi tko još stvara na tom i o tom terenu, treće da Revija dođe na taj način do literararnih materijala i da ih i objavi. Došlo je vrijeme da se njezini stupci ispune redcima u kojima se osjeća duh slavonske daljine.

Danas se obično navodi da teren Slavonije nije više onaj predratni jer ga je život promijenio. Zato nam recite koji su danas aktualni problemi na tom području koje bi pisac trebao oživjeti.

Imaju pravo oni koji tvrde da je teren tj. selo promijenjeno i drugačije od onog što sam ga ja opisala u svom djelu. Ja sam naime stala u svom opisivanju sela negdje do vremenske granice od prije 25 godina. U kraju što sam ga je opisivala, područje Vrbanje i Morovića, znatan je broj šokačkih obitelji izumro. Doseljeni Dalmatinci i Hercegovci preuzeli su njihove kuće, imanja, a i pozicije, postali su ravnopravni Šokcima, a mnogi su se poženili, posve prirodno, i njihovim kćerima. Ponegdje je i Šokac doveo u kuću na svoj šokački „temelj“ doseljeničku djevojku. Taj je novi naraštaj poprimio šokačke običaje i način života, napredniji je i žilaviji od onog prije 25 godina. Vrijedan je. Mnogi odlaze na izvjesno vrijeme u tuđinu, da bi po povratku, svojom štednjom gradili kuće i gospodarske zgrade, a kuću namjestili po „gospocki“ s kombiniranim sobama, premda im odlazak u inozemstvo i nije bio uvijek potreban.

U selima je uvedena elektrika, konje i krave i volove „širokih rogova“ zamijenili su traktori. Mnoge su bare preorane i pretvorene u njive. „Pravi“ preostali Šokci, vratili su se u dosta slučajeva svinjogojstvu i stočarstvu, zanimanju njihovih pređa. I nije im loše. U mnogim obiteljima gdje je bilo više djece, možda još samo jedno ostaje kod kuće. Vozila, mopedi, Fiće, nisu više nikakva senzacija. Staze uz kuće uglavnom asfaltirane, a glavna ulica na večer osvijetljena. Drumovi su do sela dobri, iako ne svi, ali u selu, osim glavnog, loši. U sezoni oranja ne čuje se više zuj zrikavaca od buke traktora a i ore se kasno. Postoji dakako i još koji starac, gazda starog kova koji propada ili je propao. Nema više radne snage koja bi mu obrađivala njegov „maksimum“ koji mu je ostao ili „minimum“ na koji je spao. Postoje i takvi koji započinju poslove iznad mogućnosti i znanja, pa zbog toga propadaju. Postoji i gdjekoja bogata udovica koja se znala snaći, a ne manjkaju ni seoske lole ni propalice. O svemu tomu bi trebalo pisati i ne zaboraviti da doseljenici postaju novi Šokci. Ispunjava se tako proročanstvo Ive Abramova: „ a, za dvadeset godina neće biti nas, Šokaca …“

Kako ste Vi kao pisac doživjeli Slavoniju? Što bi o njoj trebalo današnjem čovjeku reći?

Teren Slavonije je neobrađen u prozi. Slavonija je lijepa, ravničarski nedogledna zemlja s njivama lelujavog žita, srebrnaste trepetave zobi, sa zastavicama zelenog kukuruza, starim, ponosnim, šutljivim šumama, šikarastih rubova na kojima izviri žuta lisica ili srna uplašenih očiju, čistina gdje se jeleni roče, mirnih tamnih šumskih voda s lopočima i povijušama, pličina u kojima stoje čaplje na jednoj nozi i razmišljaju kao filozofi. Što razmišljaju? Možda o tome kako su lovci čudni i ubijaju ih samo zato da lovačke šešire okite s tri-četiri pera, dugoljasta i tamna koje ni jedna druga ptica nema.

I u tom kraju ljudi raznoliki i zagonetni (kipar Vanja Radauš mi je znao reći da nije bio u zagonetnijem selu od Tenine Vrbanje!) raznih životnih navika, a danas i raznog sastava krvi. Slavonija srednjovjekovnih i često dotrajalih spomenika o kojima nitko ne vodi računa ni brigu (na našu sramotu!) sve dok nas nije na njih upozorio svojom izložbom Vanja Radauš. Slavonija bogata folklora, danas već malo muzejskog i festivalskog. Sve je to literarna riznica! Da se sve to literarno obradi, treba pisaca! Pozivam zato mlade pisce da se okušaju, stariji da ne sustanu, a stari ko što sam ja, da dadu što još mogu dati.

I na kraju, je li to sve što ste me htjeli pitati? Jest, pa dobro. Onda bi ipak mogli završiti po onom starom šokačkom običaju, zapjevajmo „Svatovca“, ma ne. Zašto da budemo uskogrudni? Hajde lijepo, potiho, onu s festivala u Krapini:

Skrivečki, skrivečki

Sem došel nazaj,

u drago mi selo,

u hrvatski kraj.

 

I vjerujte mi, u spisateljičinoj sobi u Zagrebu, na Marulićevom trgu 13, da je tko to veče oko osam sati naišao, čuo bi s naših usana tu pjesmu. Pjevali smo skupa, naša teta Mara i ja.

J. L.

Zvonimir Stjepanović

 

Hitovi: 131