USKLADIMO FREKVENCIJE

Glazbeni festival "Šokačke pisme"

Kategorija: /

Za nekoliko dana, 01. veljače, održat će se četrnaesti Glazbeni festival „Šokačke pisme“.

Četrnaest godina, isto toliko albuma, dugi niz izvođača koji su svirali na pozornici dvorane Mladost u Županji, mnogo onih kojima je to bila prva (ali ne i zadnja) pozornica u životu i jako puno pjesama koje će se pjevati i kada svih nas više ne bude.

A počelo je, kao što obično počinju takve stvari, s ogromnim, zaraznim entuzijazmom nekoliko ljudi i upitnim pogledima i podsmjehom drugih. I čini se kao da je jučer bila ta 2006. godina, kada je održan prvi festival, nošen isključivo idejom i energijom nekolicine i dobrom voljom tamburaša koji su se odazvali i prepoznali nešto što bi jednog dana, nadali su se potajno, moglo postati tradicija. I kao da je i nebo te večeri umiješalo svoje prste i pokazalo svima da i ono daje svoju podršku, već na prvim Šokačkim pismama izvedene su Slavonac sam ja i Put do stana, da navedemo samo one koje se i danas najviše sviraju. A u godinama koje su došle odmah potom, slijedile su ih Lenka, Krv šokačka, Slavonijo, biseru Hrvatske, Dobro jutro, Komadić sna i crven šal, Tamburaši, dobri ljudi, Ne dam nikom šljivik stari i mnoge druge. Podsmijeha više nije bilo.

Nije to bio jedini tamburaški festival na svijetu. Daleko od toga. Možda nije bio ni najbolji. Sigurno nije bio ni najglamurozniji. Ali, bio je „najtamburaškiji“ od svih. Bio je to jedini tamburaški festival koji je držao do tambure i pjesme, više nego do „imena“ koji ih izvode. Jedini festival na čijem se službenom CD-u mogla čuti tamburaška izvedba uživo. Jedini festival koji je redovno davao priliku mladim i neafirmiranim autorima, sastavima i izvođačima da se ravnopravno predstave na festivalskoj pozornici zajedno s najpoznatijim izvođačima tamburaške glazbe s ovih prostora.

Zbog svega toga, 2010. godine, pokretač cijele priče, Mario Vestić, zajedno s kolegama i prijateljima, Damirom Bačićem, Krešimirom Stipom Bogutovcem, Iljom Nikolićem Pranjkovim, Hrvojem Bogutovcem i Ivicom Oršolićem, praćenim podrškom i korisnim savjetima Šime Dominkovića i Andrije Franića osnovali su udrugu Glazbeni festival „Šokačke pisme“ Županja koja je postala glavni organizator festivala i čiji je glavni cilj promicanje kulturnog stvaralaštva s tematikom vezanom za tradiciju i baštinu Slavonije. Ali, ovdje su nabrojani samo ljudi koji su formalno obnašali dužnosti tijela udruge. Krug ljudi koji su na ovaj ili onaj način svih ovih godina činili Šokačke pisme bio je puno širi i obuhvaćao je sve one volontere i donatore, članove lokalne zajednice koji su nesebično ulagali svoje vrijeme, trud i proizvode i bez čije pomoći Šokačke pisme nikad ne bi mogle postojati.

Također, naravno da ništa od toga ne bi bilo ni najmanje važno da nije bilo onih zbog kojih se sve to i održava. Da nije bilo uvijek prepune dvorane Mladost i te velike ljubavi županjske publike prema tamburi i tamburašima. Ljubavi koja, kao i sve prave ljubavi, nije napadna, glasna i nametljiva, nego je tiha i samozatajna, kao i tambura sama.

Sve to nije moglo ostati neprimijećeno i neprepoznato i u širim okvirima i kulminiralo je 2018. godine dodjelom glazbene nagrade Porin za najbolji tamburaški album CD-u „12. Glazbeni festival Šokačke pisme Županja, 2017.“ I bilo je te večeri baš lijepo biti Županjac i gledati estradnu elitu ove zemlje u Spaladium Areni u Splitu kako čeka i čeka i čeka čika Ilju Pranjkova da u špencletu konačno dođe do mikrofona i primi zasluženu nagradu. Kao što će biti isto tako lijepo vidjeti čika Ilju kako 01. veljače, na 14. Šokačkim pismama zasluženo prima nagradu za posebni doprinos očuvanju šokačke kulture, tradicije i baštine i na taj način se pridruži dosadašnjim laureatima: Đuki Galoviću, Antunu Lešiću, Ivanu Galoviću, Antunu Tuci Nikoliću, Luki Nikoliću, Šimi Seletkoviću, Andriji Franiću, Stanislavu Oršoliću, Krešimiru Stipi Bogutovcu, Josipu Ivankoviću i Najboljim hrvatskim tamburašima.

Jer, kako je rečeno i na početku, Šokačke pisme su tu zbog tambure i pjesme. Sve drugo je sporedno. Neki od pokretača Šokačkih pisma nažalost više nisu među nama, ali ideja vodilja ostala je ista: tambura prije svega. I iznad svega. I zato na festivalskom CD-u nema ni električnih instrumenata ni bubnjeva. Niti će ih u skorije vrijeme biti. Jer Šokačke pisme su i dalje po mnogo čemu jedine. Ili jednostavno: svoje.

A kakve drukčije bi i bile, kako je jednom napisao Stipa Bogutovac, „u gradu od desetak tisuća stanovnika u kojem za nekoliko sati možete kupiti ili popraviti tamburu, kupiti rezervne žice ili trzalice, snimiti pjesmu u studiju, naći za to producente, skladatelje, tekstopisce, aranžere, svirače, prateće vokale, snimatelje, dogovoriti koncerte solista, malih sastava, KUD-ova, velikog mješovitog zbora, dječjeg orkestra?“

A što će biti u budućnosti? Hoće li se Šokačke pisme mijenjati? To nitko ne zna. Jer Šokačke pisme su baš kao i Slavonija - tvrdoglave i nepredvidive.

„Bog zna hoće li one u tome završiti? Teško je to rasuditi… Ne da se to… Zagonetka je to… Možda će se one i opet izmijeniti, možda već sutra, prekosutra… Možda će…“(H.B.)

Hitovi: 277