USKLADIMO FREKVENCIJE

Osvrt na 13. manifestaciju „Kod konjarskih vatri“ : Zmaj od Bosne

Kategorija: /

Budući da ova manifestacija ima sve više posjetitelja, poklonika, da je jedinstvena i posebna, moramo prvo izreći poneko pojašnjenje oko njezinog naziva. Vatre vituljače (mašale) i konjarske vatre nisu iste vatre.

Mnogi ih zamjenjuju ili poistovjećuju. Vatre vituljače su palili graničari u vrijeme Vojne krajine kada su ugledali neprijateljsku (tursku) opasnost. S dugačke motke, omotane slamom ili sijenom, širio se dim, vatra je svijetlila, pucketala i brzo gorjela. Ta svjetlosna uzbuna bila je praćena pucnjavom i crkvenom zvonjenjem. Konjarske vatre su nešto drugo. Znamo da je Ivan Kozarac napisao još 1906. godine pripovijetku „Kod konjarskih vatara“ , Ilija Lešić-Bartolov 1977. godine pripovijetku „Kod konjarskih vatri“ te da su mnogi autori slavonskog teksta hrvatske književnosti spomenuli taj običaj. Ovaj puta ćemo se podsjetiti na županjskog pisca Ferdu Bačića, koji je 1955. godine u pripovijetki „Na mjesečini“ živopisno i poetski opisao događaje koje mi danas zdušno i s ljubavlju baštinimo: „Večer. Ljeto. Noć nad livadama. U bari krekeću žabe, zriču cvrčci u rosnoj travi. U svemirskom rešetu zvijezde odsijevaju kao zlatni orasi. Kroz mutnu polusjenu naziru se obrisi osamljenog drveća po livadama, a u daljini se ocrtava mrki zid šume. Na tratini pokraj bare, sjede četiri konjara uz vatru, koja baca crvenozlatni odsjev na njihove likove. U blizini pasu konji, na mahove zanjište ili zaržu, a kod hoda cinkaju im zvonca ovješena o vratove. Konjari pričaju. Otegnuto, tromo, nižu im se riječi u duge nizove, a između riječi motaju se pramenovi plavog duhanskog dima. I dahom noći odišu im razgovori. I traci mjesečine spliću se u mrmor njihov lelujav i smiren…“

Prije 186 godina, 16. lipnja 1832. godine kod čardaka Podrum (broj 66, a Muzej je bio 65!) prebjegao je u Austriju (Hasburšku Monarhiju) Husein beg Gradaščević, rođen u Gradačcu, poznat u narodu po nazivu Zmaj od Bosne. Tako glasi i povijesni roman književnika Josipa Eugena Tomića u kojemu se spominju neke navedene činjenice. Beg je umro vrlo mlad sa 32 godine (31.8.1802.-17.8.1834.), a kada je Savu prelazio imao je samo 30. Bosnu je neizmjerno volio. Vodio je oružanu pobunu u sklopu Osmanskog Carstva želeći Bosni dati što veću samostalnost. U tomu nije uspio te je tražio odstupnicu i dobio ju je preko toliškog fratra Ilije Starčevića koji je bio u kontaktu s austrijskim vlastima te mu je omogućio nesmetan prijelaz zajedno sa svojim taborom u kojem se nalazilo 66 muškaraca, 12 žena i 135 slugu, sveukupno 213 osoba!? Ovaj broj ljudi spomenuo je u svome dnevniku (pronašao ga trgovac Juro Delivić u carigradskoj staretinarnici) osobno Husein beg napisan u Carigradu, 12. travnja 1833. godine. Svi su ovi podaci pohranjeni u toliškom samostanu, a književnik Mato Nedić ih je vrlo vješto, znalački pretočio u roman pod nazivom „Okvir za mudrost“. Zanimljive su misli Zmaja od Bosne koje je izrekao fra Iliji Starčeviću a on je to u svome ljetopisu i zapisao: „ Mi smo domaći ljudi, jednoga smo mi roda, bez obzira na vjeru, i zato se trebamo držati zajedno. Došlo je vrijeme da Bosna progleda, da zaživi novim životom. Bosna je sultanova zemlja, tako je odredio Alah dželle šanuhu, ali Bosna je prvenstveno naša zemlja, zemlja naših zajedničkih predaka, i tvojih i mojih, i zato je red da ona konačno dobije bar dio samostalnosti i one stare državnosti koju je imala, makar i morala ostati pod sultanovom vlašću …“

Dakle, fra Ilija Starčević, toliški svećenik, je „omogućio“ prelazak Zmaju od Bosne u Austrijsko Carstvo. Ovu „uslugu“ je fratar učinio jer mu je beg dopustio (bez carskog fermana) gradnju crkve u Tolisi i prve pučke (osnovne) škole u Bosni i Hercegovini 1823. godine! Fratar je održavao vezu s begom 10-tak godina, ali i sa županjskim kapetanom Mačkovićem kojemu je prenosio obavijesti o zbivanjima u Bosni. Austrija nije dala podršku Huseinu begu Gradaščeviću, a on je želio stvoriti „novu Bosnu“. Mislio je da će ga Austrijanci primiti sa svim vezirskim počastima budući da je bio od naroda izabran vođa, a oni su ga tretirali kao pobunjeničkoga vođu i smjestili u osječku tvrđu (16.6.-4.10.1832.) te mu ograničili kretanje. Rođaci su mu bili stacionirani u Vinkovcima. Umjesto u Bosnu, u koju se želio vratiti, doveden je u Carigrad, pomilovan je, ali mu je određeno da mora živjeti u Trapezuntu, u sjeveroistočnoj Turskoj, na obali Crnoga mora, daleko od svoje zemlje i naroda, prognan i ponižen, od svih zaboravljen.

Zvonimir Stjepanović

Hitovi: 182