USKLADIMO FREKVENCIJE

Osvrt prof.Dubravke Bilić na predstavu "Đuka Begović"

Kategorija: /

Dugo, dugo, baš dugo, nisam razmišljala tako intenzivno, duboko, uznemireno kao noćas,  nakon predstave Đuka Begović…..zaprepaštena, uzbuđena, ranjena, slomljena snagom divlje emocije koja je divertirala moje dugogodišnje predrasude o amaterizmu kao kategoriji nedostojnoj moje pozornosti….Tvrdoglava  i uskogrudna zatupljenost steoritipima inhibiranog duha,  upravoporcionalna je oslobađajućoj, ekstatičkoj, dionizijskoj snazi procesa, emocionalnih, duhovnih, intelektualnih, fizičkih, koji čovjeka mijenjaju, razvijaju, osvješćuju i uče…. Kakvu sam lekciju dobila od GAK-a….

Probijajući se kroz tamu prostora do pozornice, s pozom hinjenog interesa, pitala sam se bi li bilo bolje da sam negdje drugdje….Nakon što sam sjela i štiklom zaribala po rasutom, po razasutom, po razbacanom kukuruzu, sjedila sam pod čardakom u Račinovcima sa svim mojima…. Koji jesu i koji više nisu…..

Zaboravila sam bezbroj puta pročitani roman….. I Kozarca….Lijepog poput snaše i bolesnog poput Slavonije…. Okružili su me moji ljudi…. S mentalitetom, radostima, užitcima, brigama i navikama koje su nam zajedničke…Da me je tko poveo u život predstave, znala bih ga živjeti…Ogoljela scena i nenametljiva, suptilna, znalačka redateljska intervencija naglašavale su svijet karaktera koji je potisnuo stvarnost….Pa taj čudesni glazbenik….kao da se sam Pan oglašavao  slavonskom šumom a nebesa se tresla od podivljale jeke koja  je udarala ritam života…..Jako, neopisivo jako. Kristalno, jasno,  resko, proročki…. Jedan posve novi glas, jedan posve novi krik, rekao bi Šimić……Tko to može ne  čuti???? Kako me boli naša bol…. 

Gledam te ljude. Tako su pitomi. Obični. Blizi. Traže put. Oduvijek i još uvijek. Svatko sam u priči koje je protagonist, doslovno i metaforički.

Zvuk nečijeg mobitela vraća me u stvarnost i ja se distanciram od mikrokozmosa predstave. I vidim Snježanu, Katarinu i mnoge druge koje poznam….Ime nije bitno….Kako ti ljudi osjećaju život, riječ, umjetnost…Fascinantna je radost kojom zatravljuju, svjesni ljepote, moći i svevremenosti onoga u čijoj su službi….Oni, neprijeporno, ostavljaju trag, utiru staze, vrište s krovova, oni su kako, veliki Tin kaže, ,,dah u plamenu,“ dah koji će, jednom, i zapaliti, razgorjeti, koji će, možda, i buknuti….

I opet vidim Snježanu. Zajedno smo odrastale…. Ja tu ženu (onu iz paralelnog svijeta) ne poznajem. Učila sam njenu djecu. Sad se ne čudim što sam se tada čudila. Ona je glumica. Karizmatična, rasna, strastvena, hrabra, beskompromisna….Apsolutno se  i bezrezervno daje. Poljubila sam joj ruku. Poljubila sam ruku svim velikim, anonimnim ženama koje su patile, krvarile, spašavale….

Pitam se je li mogao biti pogođen prikladniji trenutak za oživljavanje ove zbiljske, univerzalne, vazdavremenske priče….Je li prekasno da bismo podsjetili, osvijestili, potaknuli, angažirali…..

Ne znam bih li završila sintagmom MOŽDA ĆE ili, samo, riječju NEĆE...Gakovci su mi dali odgovore na mnoga pitanja...Ovaj konflikt ostaje otvoren....No, i ova priča, kao i svaka druga, ima svoj rasplet....Hoće li biti tragičan kao i sama slavonska životna drama....

 

Što o predstavi kaže selektorica Tatjana Bertok- Zupković

Predstava je velikog potencijala. Obzirom na obujam teksta kojem je baza prozni tekst moram reći da je dramatizacija napravljena vrlo jezgrovito tj. prikazaju glavni lik Đuku Begovića u svim fazama njegova života koncentrirano na samu bit događaja koji su obilježili njegov tragičan put i život. U isto vrijeme nam prikazuje i ostale likove, ne manje bitne, koji su na taj život i utjecali. Radnja predstave se odvija u odličnom ritmu koji prati događaje na sceni. Izmjena scena unutar predstave je prisutna, ali neprimjetna. Tomu je pridonijela kako igra glumaca tako i scenografsko rješenje Josipa Grgića i isto tako glazba koju je uživo izvodio Adam Svirčević  i, naravno, redateljsko rješenje. Glumci su bili koncentrirani i živi i djelovali su na sceni svaki u svojoj ulozi. Dubravko Šokčević kao Đuka Begović vodio je i nosio predstavu od početka do kraja sa svim radnjama i emocijma koje su potrebne za njegov lik. Josip Grgić kao Šima Begović, uvjerljivo je utjelovio lik oca; Katarina Mićanović, uvjerljiva kao vrckava birtašica; Snježana Puljić kroz tri lika pokazuje sjajnu transformaciju; Darija Delić, odmjerena i točna u oba lika; Dejan Pejić, Franjo Frketić i Domagoj Josipović, koncentrirano i uvjerljivo vode kako igru u birtiji tako i narativne dijelove predstave. Ukratko, zahtjevan materijal koji je rezultirao kompleksnom, zanimljivom i emotivnom predstavom.

Predstava „Đuka Begović“  izabrana je  za najbolju predstavu VSŽ te će istu predstavljati na završnici 58.Festivala hrvatskih kazališnih amatera

Hitovi: 601