USKLADIMO FREKVENCIJE

Velečasni Ivan Benaković: Hod kroz misli jednog hodočasnika u Svetu zemlju – “Hoditi tamo gdje je On hodio…”

Kategorija: /

I dok avion polako dohvaća pistu centralnoga aerodroma u Izraelu nazvanog Ben Gurion po prvome predsjedniku Izraela u glavi sve jače odzvanja misao – hoditi tamo gdje je On hodio. Svojom nogom dodirivati tlo koje je Krist jednom zauvijek posvetio, a mi ga danas nazivamo Svetim tlom, Svetom zemljom. Nije da mi se to događa prvi puta u životu jer već mi je Božja dobrota to jednom podarila, pa da sada to posebno proživljavam no iznova kao da prvi puta dolazim u Izrael. I sam sebi kažem: ma mora biti tako jer ova je zemlja ipak posebnija, drukčija. I malo pomalo suspregnuvši emocije polazim prema autobusu koji je vozi s nekolicinom kolega prema Jeruzalemu – gradu u kojemu ću provesti više od četiri mjeseca za vrijeme moga studijskoga boravka u Izraelu – Svetoj zemlji. Kroz prozor pak gledam zemlju, brežuljke i planine koji se izmjenjuju – svaki kamen kao da evocira neku priču koju sam tako rado slušao i upijao za vrijeme nebrojenih sati provedenih uz Sveto pismo – osluškujući Riječ Božju. Oko gleda i pohranjuje u nutrinu ono što zapaža, a srce neprestano izgovara molitvu Bogu kako bi mi darovao snagu da što više shvatim i dohvatim Otajstvo Isusa Krista koji je ovaj kraj, ovu zemlju svojim izabiranjem da se u njoj rodi, živi i umre – jednom zauvijek posvetio.

Dolaskom u Jeruzalem i smještanjem u okrilje Isusovačke zajednice nedaleko zidina staroga grada Jeruzalema ne dopušta mi tek tako da pođem odmoriti, odspavati nego me nuka da već isti tren pođem put svetih mjesta grada Jeruzalema. Grada koji je neprocjenjiv biser svjetskih razmjera, uvrstiše ga i na popis UNESCO-ve svjetske baštine. Zidine koje gledamo, porijeklom iz Osmanlijskoga carstva daju mu doista posebnu aureolu. Vrata kojim prolazimo kako bi zašli u njegovu utrobu koja nas prima poput majke, ljudi različitih kultura i religija, u zraku mirisi i začini. U isto vrijeme ljepota, ali i pritajena bol koju isijavaju njegove ulice stvarajući prekrasnu sliku ljudskoga života. Međutim više od svega obilježavaju ga mjesta koja su povezana s životom i djelom Isusa Krista. Mjesto gdje se s učenicima skupljao na molitvu u Getsemaniju s kojega puca prekrasan pogled na cjelokupni grad doista je posebno. Došavši na nj u čovjeku se spontano budi molitva i misao koja smjera na Krista i svaki kamen počinje pričati svoju priču. Počinje se u meni doista ostvarivati ona misao kako Sveta zemlja čini Peto Evanđelje, jer ona svojim okolišem i lokalitetima priča svojom skrivenom a opet tako zornom naracijom o Kristu i Crkvi koja se rađa. Maslinska je gora inače mjesto veličanstvene mogućnosti da doživimo susret sa Živim Isusom Kristom, jer nam je lako zamisliti Krista kako u smrtnoj agoniji moli Oca, postaje s njim doista jedno. Svaka maslina smještena u vrtu pored doista lijepe crkve Nacija kako ju se naziva, kao da priziva u pamet drevnost i trajnost poruke i lika Isusa Krista. Nedaleko Crkve Nacija malo se samo uspevši prema gore dolazimo do crkvice Gospodnjega plača – Dominus Flevit – i sjećamo se Isusovih riječi: „O Jeruzaleme koliko sam puta htio skupiti tvoju djecu…“ Tu sam zastao i duboko se zamislio nad tim riječima i probao proniknuti u misao samoga Krista, u novinu poruke koju nam je donio – trenutak iskrene sabranosti i molitve.

Napustivši Maslinsku, a željevši pohoditi centralna mjesta  Kristove muke i smrti, onih zadnjih trenutaka kojima nas je otkupio iznova ulazim u stari grad i stižem do Bazilike Kristova groba koja me posebno dira jer je upravo to mjesto – mjesto temelja naše vjere. I ponavljam sa svetim Pavlom: „Ako Krist nije uskrsnuo uzalud je naša vjera!“ Bazilika Kristova groba smještena u kršćanskoj četvrti staroga grada Jeruzalema (uz židovsku, armensku i muslimansku) doista impresionira. Odiše jednom posebnom mistikom prostora. Satkana od brojnih kapela na koncu nas vodi do Kristova groba gdje se budi jedan poseban osjećaj – Uskrsnuli Krist je sa ovoga mjesta jednom zauvijek porazio smrt i darovao nam život – kolike li milosti i radosti za jednog kršćanina, osobito svećenika koji je trajno pozvan uprisutnjivati Uskrslog Krista. Još veću radost doživjeti ću koji mjesec kasnije kada ću na mjestu toga groba slaviti i sv. Misu sa dvojicom svojih kolega svećenika. Za prvi dan doživljeno jako puno – riječima teško opisivo, no svoj pokušaj opisa i hod kroz sjećanje nastavljam drugom prilikom…

 

vlč. Ivan Benaković

Hitovi: 1845